Autor: Katja Friganović, prof. logoped

Identifikacija poremećaja čitanja i pisanja

Kako / na koji način prepoznati rane znakove disleksije/ disgrafije/ diskalkulije kod učenika?

Rani potencijalni znakovi disleksije, disgrafije se mogu uočiti na samom testiranju učenika u prvi razred osnovne škole, ukoliko se zamijeti da kod djeteta nije razvijena slušna pažnja, da nema razvijenu slušnu analizu i sintezu, te da je grafomotorika na iznimno niskoj razini u odnosu na djecu iste kronološke dobi, a da kod djeteta ne postoje odstupanja u intelektualnoj dimenziji.

Koje testove/metode koristimo u procesu identifikacije učenika sa specifičnim teškoćama u učenju?

Standardni testovi koji se primjenjuju kako bismo identificirali ove poremećaje su sljedeće baterije testova:

prof. logoped Jadranka Bjelica i prof. logoped Ilona Posokhova: Dijagnostički komplet za ispitivanje sposobnosti govora, jezika, čitanja i pisanja

TROG-2:HR

Jednominutni ispit glasnog čitanja (Furlan, 1965.),

Teškoće u čitanju i pisanju, priručnik za nastavnike i terapeute

(Autori: Mira Matanović-Mamužić · 1982.)

Koliko je važna rana identifikacija disleksije, disgrafije i diskalkulije, i kako ona utječe na kasniji razvoj pojedinca?

Izrazito je važna! Pravovremena dijagnostika omogućava pojedincu adekvatan oblik usvajanja jezika i jezičnih pravila na čijim se temeljima kasnije stvara baza za usvajanje svih sadržaja. Kako pojedinac kojem je ustanovljen poremećaj ima pravo   školovati se po redovitom ali individualiziranom pristupu, usvajanje gradiva je upravo tom pojedincu prilagođeno, samim time brzina razvijanja sposobnosti vještina čitanja, pisanja i računanja je maksimalizirana i optimizirana.

Koje se pogreške najčešće javljaju u procesu identifikacije specifičnih teškoća u učenju i kako ih možemo umanjiti?

Važno je istaknuti jedan od današnjih gorućih problema postavljanja i produkcije hiperdijagnoza, gdje se velikom broju djece na jedan suspektan način „ustanovljuje“ poremećaj u  čitanju, pisanju i računanju.

Danas je postala olakotna okolnost imati status učenika s teškoćom u učenju. Iz nekog razloga danas je vidljivo kako je puno  atraktivnije imati istoimeni „status“ nego se na jedan staložen način suočiti s osobnim kapacitetima pojedinaca. Ove probleme možemo umanjiti, između ostaloga, na način da se obrati pozornost u školskom timu na svako pojedinačno dijete te se unatoč priloženim nalazima, dijagnostika ponovi, koliko god to vremenski bilo izazovno.

Kako razlikovati ima li dijete specifične teškoće u učenju, ili je riječ o općenito usporenijem  razvoju ?

U školskom stručnom timu provodi se psihološko testiranje koje će odagnati ove dileme. Ukoliko se radi o djetetu s intelektualnim teškoćama, automatizmom se smatra da uzrok teškoćama u učenju nije primarno jezični govorni poremećaj koji uvjetuje specifične teškoće u učenju.

 Ako je za dijete ustanovljeno da nema intelektualnih teškoća, provodi se temeljito višemjesečno testiranje sa standardiziranim testovima koji se primjenjuju pri postavljanju dijagnoze disleksije, disgrafije i diskalkulije.

Suradnja s učiteljima i roditeljima

Na koji način školski stručni tim surađuje s učiteljima u procesu identifikacije specifičnih teškoća u učenju kod učenika i koji su najčešći izazovi?

Uobičajeni tijek pokretanja postupka utvrđivanja primjerenog oblika školovanja jest da nakon uvida učitelja u teškoće savladavanja ili ovladavanja vještinom pisanja, čitanja ili računanja, učitelj obavještava stručne suradnike te se uz suglasnost roditelja pokreće postupak utvrđivanja. Nešto se rjeđe postupak pokreće na zahtjev roditelja.  Kod takvih slučajeva dijete se uzima u obradu, provodi se skrining, te se ukoliko se pokaže opravdani razlog, službeno pokreće postupak.

U samom postupku identifikacije sastaju se učitelji, stručni tim i roditelji te se na temelju uvida u djetetovu službenu dokumentiranu građu (djetetove bilježnice, testovi, i sl.) izrađuje interni plan rada s djetetom koji će izdavanjem Rješenja o primjerenom obliku školovanja postati službeni plan i program rada s pojedinim djetetom.

Izazov je svakako za početak složiti odgovarajući Plan rada za svaku pojedinačnu godinu te ga adekvatno izvršavati i držati se propisanih smjernica za rad s djecom s teškoćama u učenju. Izazov predstavlja uspješna ili manje uspješna suradnja učitelja, roditelja pa posljedično i djeteta, a o čemu ovisi ishod i uspjeh djeteta u usvajanju znanja i kasnija primjena znanja u svakodnevni život.

Izazovi su svakojaki no uz dobru suradnju sa stručnim timom, učiteljima i roditeljima izazov predstavlja malu prepreku koja se lako prijeđe uz uvjet da sva tri sastavna „organa“ tima rade za dobrobit djeteta.

Koliko je važna suradnja između stručnih suradnika, učitelja i roditelja u pružanju podrške učenicima ? Koji su preduvjeti da ta suradnja bude uspješna u praksi?

Suradnja je neophodna. Bez suradnje nije moguće postići bilo kakav napredak kod djeteta. Važno je da ukoliko se pokaže da kod djeteta ne postoji poremećaj čitanja, pisanja i računanja, roditelj osvijesti kapacitete vlastitog djeteta, te na temelju djetetovih kapaciteta i njegovih jačih strana radi na usvajanju strategija učenja koje će djetetu pomoći da što bezbolnije prođe kroz sustav školovanja sa što manjim opterećenjima, ukoliko kod djeteta ne postoje visoki akademski kapaciteti.

Preduvjeti su svakako uvažavanje mišljenja učitelja, roditelja, članova stručnog tima te postizanje konsenzusa između svih strana.

Kako se ostvaruje komunicija s roditeljima  kada se prvi put primijete moguće teškoće u učenju kod djeteta?  Koji su najčešći izazovi u toj suradnji  i kako ih prevladati?

Ukoliko dolazi do uočljivih teškoća u procesu ovladavanja vještinom čitanja, pisanja i računanja, prve informacije gotovo redovito dolaze od nastavnika, koji u suradnji sa stručnom službom škole dogovaraju i razrađuju plan rada s pojedinim djetetom, te o uočenoj teškoći informiraju roditelje djeteta.

Nekada su postojali veliki izazovi i teškoće kod osvještavanja teškoća djeteta njihovim roditeljima. Nerjetko se događalo da roditelji smatraju da je njihovo dijete nepravedno etiketirano kao dijete s teškoćama, no u posljednje vrijeme sve je manje takvih slučajeva, vjerojatno jer je današnja razina informiranosti na višoj razini, stoga roditelji vrlo jednostavno pristupaju činjenici da njihovo dijete ima specifične teškoće u učenju. Današnji izazovi su gotovo na dijametralno suprotnoj skali ljestvice. Ponekad roditelj iz subjektivnih razloga ne može objektivizirati djetetove kapacitete, pa se za svaki iole i mali  neuspjeh u obrazovnim postignućima djeteta radije pripisuje etiketa poremećaja, nego li nedovoljnog kapaciteta na određenim obrazovnim područjima.

Programske stavke i diseminacija

Koji pristupi, strategije i metode  su se, prema Vašem iskustvu, pokazali najučinkovitijima u radu s učenicima koji imaju specifične teškoće u učenju, a što biste promijenili u dosadašnjoj praksi?

Individualni pristup rada pokazao se u praksi kao jedan od najučinkovitijih načina rada, gdje se sa svakim djetetom na njemu blizak način koriste različite metode rada u kojima  tzv. pojačivači asocijativnih puteva pomažu u stvaranju stabilne slike glasova, grafema ili brojeva. U radu se koriste tekstovi  jasne strukture s kraćim misaonim slikama nakon kojih se postavljaju različita pitanja kako bi se stekao uvid u stanje mogućnosti praćenja kronologije događaja naznačeno u tekstu ( ovo  je jedan od osnovnih preduvjeta za kasnije usvajanje načina kako se informacije mogu pohraniti u dugoročnu memoriju i to iz različitih područja koje dijete susreće kroz svoj put akademskog razvoja). Nadalje potrebno je u svakodnevnom radu izbjegavati pretjerane kartice teksta, kraći prored i previše zadataka u istom školskom satu koje dijete ne može izvršiti zbog slabije usmjerenosti na sadržaj koji djetetu nije blizak, te nerijetko raspršene pažnje i koncentracije.

Koliko se često provode radionice za učitelje na temu specifičnih teškoća u učenju?

Radionice se organiziraju nekoliko puta godišnje tijekom školske godine, s naznakom da je nastavnicima omogućena pomoć pri radu s djecom sa teškoćama u učenju na tjednoj razini, kako savjetodavno, tako i u neposrednom radu s učenicima i njihovim roditeljima.