Autor: Nina Dokoza
Sažetak
Ponekad se najvrjednije odgojno-obrazovne situacije dogode spontano, izvan učionice i bez unaprijed isplaniranog scenarija. Ovo je iskustvo zajedničkog sudjelovanja učenice i učiteljice u pripovijedanju priče vrtićkoj djeci u Gradskoj knjižnici Zadar. Kroz igru, pripovijedanje i razgovor, učenica postupno preuzima aktivnu ulogu suradnice, pokazujući kako povjerenje, poticanje dječje inicijative i stvaralaštva mogu učeniku dati priliku da preraste u ravnopravnog sudionika odgojno-obrazovnog procesa.
Ključni pojmovi: kamišibaj pripovijedanje, Ogledalce, vrtićka djeca, učenik kao suradnik, pozitivna slika o sebi, odgojno-obrazovna praksa
Uvod
Bio je to uobičajen dan. Nastava poslijepodne, a jutro rezervirano za pripovijedanje priča dječici iz vrtića. Poziv iz Gradske knjižnice Zadar nisam mogla, ali niti htjela odbiti. Moji su učenici nekada bili vrtićanci pa je bilo zanimljivo vidjeti kako je odgajateljicama. A onda je u isto vrijeme uslijedio i poziv iz Grada koji opet ne bi bilo u redu odbiti. Poziv je upućen učenicima i njihovim mentorima koji su ove školske godine osvojili jedno od prva tri mjesta na državnim natjecanjima ili su sudjelovali na LiDraNu. Baš smo se u ovom potonjem našle moja učenica i ja. Srećom nije bilo kolizije s vremenom. Priznanja nam je prigodno uručio župan u predivnom prostoru crkve sv. Nikole. Sve nam je nekako išlo od ruke i na ruku. Stigle smo na svečanom domjenku nešto i pojesti, a potom smo se uputile u GKZ (Ogranak Grad). Naime, razgovarajući s mamom, Mei je izrazila želju da bi, nakon primanja kod župana, ona rado vrijeme provela s učiteljicom u knjižnici. Niti nju nisam mogla, niti htjela odbiti, ali sam joj suptilno dala do znanja da u knjižnici očekujem njenu pomoć i suradnju. Dječja znatiželja progovorila je tada nizom pitanja na koja nisam u potpunosti odgovorila. Prepustila sam je znatiželji, ali i onom trenutku njene nesputane iskrenosti i stvaralačkom procesu kako bih vidjela čime će on ovoga puta iznjedriti.
Susret u knjižnici
U atriju GKZ dočekala nas je mješovita vrtićka skupina, razigrana, pričljiva, znatiželjna… Na pripremljen stol stavila sam butaj – drvenu pozornicu za kamišibaj pripovijedanje. Priči je prethodio susret s ogledalom koje sam za potrebe onog što je uslijedilo nakon priče donijela sa sobom. Brzo su pogodili o kojoj se priči radi nakon što su čuli: Ogledalce, ogledalce moje, najljepši na svijetu tko je? Rečeno im je da se u priči koja slijedi također pojavljuje ogledalce, ali u jednoj drugoj ulozi. Protrljali su oči, pripremili uši, protresli ruke kako bi čuli i vidjeli što se s ogledalcem događalo. Slijedilo je pripovijedanje priče Grigora Viteza Ogledalce.
Priča se sluša i gleda
Mei je sjedeći među vrtićkom djecom pogledom jasno zapitkivala kada će doći trenutak da u priču kao suradnika uključim i nju. Bilo je zanimljivo vidjeti kako na priču reagiraju različite vrtićke skupine. Predškolci su priču pozorno pratili, a oni najmlađi su zapitkivali, komentirali, šetali…stvorivši jedno zanimljivo pripovjedačko ozračje. Doživljaj je to u kojem vam postaje jasno da se morate prilagoditi, osluškivati, voditi, snaći se i nastaviti dalje. A kad su se zatvorila vratašca butaja najavljujući kraj priče, uslijedio je trenutak bavljenja pričom, odnosno sobom, točnije, svojim likom u ogledalu.
Igra zrcala
Djeca su promatrala ogledalce i opisivala što vide. Uradila je to i knjižničarka Željana, a zadatku se samoinicijativno odazvala i Mei zaključivši da ona u ogledalu vidi jednu lijepu, razigranu i zgodnu plavokosu djevojčicu. Meni je zrcalo pokazalo jednu neizmjerno sretnu ženu koja je imala prilike pripovijedati zanimljivoj i dražesnoj skupini djece. Djeca su se redom izmjenjivala i nisu mogla dočekati trenutak da u ruke uzmu ogledalce i kažu svima što vide. A onda smo se poigrali Igre zrcala i tu je nastupila Mei u svoj svojoj osebujnosti, imaginaciji i kreaciji. Stvorio se red jer je svatko želio postati slika u ogledalu. Ova je igra izvrsna za vježbanje koncentracije i neverbalne komunikacije u kojoj grači stoje jedan nasuprot drugome.
Zaključak
I tako smo dan priveli kraju bogatiji za još jedno novo iskustvo. A Mei je bila ponosna jer danas nije bila samo učenica, već i učiteljičina suradnica. A, ima li išta ljepše od toga?
