Autor: Nina Dokoza
Škola stvaralaštva Novigradsko proljeće, svojom je posebnošću prepoznata kao hvale vrijedan projekt i van granica Lijepe Naše. Prije dolaska u Novigrad, pozvani hospitanti, imali su zadatak odabrati (ne)materijalno kulturno i tradicionalno hrvatsko dobro koje, prema njihovom mišljenju, nije dovoljno prepoznato i priznato, ali bi moglo postati vrijedno i prepoznatljivo kao brend. Primorski kraj predstavljale su dvije Istranke, dvije Splićanke, Dubrovkinja i Zadranka – točnije, ja. Nazvale su se Ćakulonama. Vođene mišlju da su upravo priče ono što život čini vrijednim življenja i što ga čini ljudskim, donijele su priče iz svojih gradova, vođene mišlju da bi se upravo one mogle brendirati. Predstavljena je tako u Novigradu ljepota i različitost kulturne baštine od istoka Hrvatske do Istre, od Zagorja i sjevera pa sve do krajnjeg juga, točnije Dubrovnika. Nizom primjera pokazali su hospitanti da se tradicija može spojiti sa suvremenim dizajnom i brendirati u obliku ogrlica od čipke, računalnih igrica, slikovnica, društvenih igara, recepata, rječnika pojedinih govora te umjetne inteligencije koja pretvara prošlost i tradiciju u sadašnjost. Držeći u rukama knjigu drage i inspirativne kolegice, učiteljice Jadranke Dunatov Rekonstrukcija zadarske pučke narodne nošnje, nisam previše dvojila te sam u Novigrad donijela priču o zadarskim pučkim narodnim nošnjama koje su vraćene na Kalelargu nakon što su oživljene s papira zahvaljujući mapi akvarela Nikole Arsenovića. Prema tim akvarelima, jedinom tragu zadarskog odijevanja iz sredine 19. stoljeća, izrađeno je šest različitih nošnji. Priča o zadarskoj pučkoj narodnoj nošnji našla se i u završnom Zborniku Škole stvaralaštva.
Po povratku u Zadar održane su radionice sa skupinom učenika prvog i petog razreda. Primjer prakse u primjeni inovativnih metoda poučavanja prikazuje da baština, zahvaljujući mladim naraštajima, ne treba biti zaboravljena. Učenici su se upoznali s ti para zadarskih pučkih narodnih nošnji u koje su dobili uvid nakon što su složili drvene puzzle. Tražila se asocijacija na viđeno: šareno, veselo, neobično, lijepo, drugačije, ukrašeno, Baby Lasagna…čulo se iz dječjih usta. Došlo je vrijeme da se prione i zadatku. Nakon danih uputa, oslikavali su se straničnici te oblutci s motivima zadarskih nošnji. Radilo se predano pa rezultat nije mogao izostati. Nastali su tako, ne samo straničnici, već i Križić-kružić koji se mogao zaigrati. Na završnoj prezentaciji, održanoj u dvorani hotela Aminesse Lagunas, savjetnica je udijelila hospitantima kompliment rekavši da su oni u svom poslu hrvatsko kulturno dobro koje treba brendirati. Dokazujući tako da su kulturno osviješteni prema zanemarenim dobrima svojih krajeva, ne treba sumnjati da će tu osviještenost i ljubav prenijeti i na one na kojima svijet ostaje, a to su mladi čuvari (ne)materijalne kulturne baštine koja je odraz našeg identiteta. Sretno im bilo, a mi im želimo da ustraju u tome.
Nina Dokoza
