Ove je godine NMK ponovno bila most koji je povezao pretke i potomke, točnije, moje trećaše s bakama i djedovima. Okupila ih je, i to baš na Dan obitelji, izložba pod nazivom Tragom prošlosti, stazom uspomena. Zahvaljujući prikupljenim predmetima koji potječu iz nekih drugih vremena, naša je učionica postala muzejski prostor u koji se jedva dočekalo zaviriti te vidjeti, dozvati i osluhnuti dašak prošlosti. Mnogi su prikupljeni predmeti dio naše kulturne baštine pa smo naše druženje započeli s nekoliko prigodnih točaka koje su učenici izveli. Njegujući ljubav prema čakavskoj riječi, a samim time prema tradiciji i kulturnom identitetu, učenici su u dva scenska nastupa na čakavici progovorili o đačkom dobu nekada i sada, ali i pozvali bake i djedove da razmisle što bi to bio ćulak. Neki su nas odgovori dobro nasmijali, a nakon nastupa već je svima bilo puno jasnije da je riječ o kamenu. Maša nas je kamišibaj pričom vratila u prošlost pripovijedajući priču Plava ruža. Uslijedilo je predstavljanje i razgledavanje predmeta jer svaki je predmet imao svoju priču, osobnu, toplu, jedinstvenu. Toni je s ponosom pokazao pehar koji je 1971. godine dobio njegov djed kao najbolji nogometni strijelac. Uzeo je on u ruke i starinski mlinac za kavu u kojem su bila zrna kave te demonstrirao kako se nekada mljela kava. Zaključio je da nije nimalo lako, dok su bake i djedovi zaključili da je tako samljevenu kavu volio piti svatko. Mei je podijelila zanimljivu priču o donesenom fotoaparatu te uljanici koja je osvjetljavala domove njenih predaka na otoku Ižu. S ponosom je ispričala svima kako je veliki dio fotografija u Kneževoj palači, koja je domaćin velikom izložbenom serijalu posvećenom zadarskom sportu, fotografiran upravo tim fotoaparatom. Marčelina je pričala o djedovoj narodnoj nošnji. Djed je bio član KUD-a, a počeo je plesati zato što je plesala i baka. Tako ova nošnja krije i toplu ljubavnu priču. Maša je pokazala kolekciju od nekoliko stotina znački koje je nekada skupljao njen djed. Izdvojila je i one koje su mu najdraže te objasnila i zbog čega. Ivan je donio tabletiće i stolnjake koje je heklala njegova prabaka. Heklani tabletići odlično su se uklopili naslov naše izložbe, a upravo su tabletići postali veliki modni i etno hit zahvaljujući nastupu Baby Lasagne na Eurosongu. Mogla su se na izložbi vidjeti i dugmad koja su pripadala Paulovoj prabaki koja je bila krojačica, a stara su nekoliko desetaka godina. Više od 100 godina star obiteljski sat svakih je pola sata zvonjavom najavljivao da vrijeme leti. Bartol je donio cijelu kolekciju telefonskih kartica, a našlo se tu i starinskog novca, ručno rađenih drvenih igračaka koje su bile prava gimnastičarska atrakcija. Djeca su razgovarala s bakama i djedovima o prošlim vremenima te saznala mnoge zanimljivosti iz njihova života. Evocirajući uspomene pričali su im preci o vremenu kada su oni bili njihovih godina, usporedivši školu nekada i danas. Rubina baka donijela je fotografiju nje i Rubinog djeda iz tog doba. Druženje smo zaokružili, a kako drugačije nego didovim sirom, domaćim maslinovim uljem, fritulama i kroštulama, svime što je u duhu naše tradicije, a nju treba čuvati i njegovati, zaključilo se na kraju. A prije samog kraja trebalo je i zapjevati. Za to je bio zadužen Marčelinin djed koji je došao s gitarom pa se, ne smo pjevalo, već i plesalo. Djedovi i bake već s nestrpljenjem čekaju novu prigodu za druženje, a naša je učionica još koji dan ostala otvoreni muzejski prostor u kojem su izložbu mogli pogledati i ostali učenici, ali i djelatnici škole. Poseban doživljaj bio je trenutak kada su nas posjetile češke studentice, buduće učiteljice, koje su imale priliku izložbu pogledati i o izložbenim eksponatima štošta doznati. Naša ih je baština oduševila, a posebno ih se dojmilo kako su o njoj govorili oni najmlađi, svjesni da na mladima svijet ostaje i da ostavštinu svojih predaka trebamo čuvati za neke nove naraštaje.
Autor: Nna Dokoza
